AKUSTIČNI OTISAK DRUŠTVA: Andrea Matošević o zvuku Uljanika, paradoksima turizma i tišini koja nije prirodna

U novom izdanju radijske emisije „Akustični razgovori“, voditelj Ivan Slijepčević ugostio je Andreu Matoševića, pulskog etnologa i kulturnog antropologa sa Sveučilišta Jurja Dobrile. Kroz prizmu zvuka, Matošević je secirao transformaciju Pule i šireg mediteranskog prostora, prelazeći put od teške industrije do suvremenog turizma, te objašnjavajući kako zvučna kulisa grada nepogrešivo odražava njegove ekonomske i društvene promjene.

Matošević, autor knjige „Kolos Jadrana“ i sudionik audiovizualnih projekata poput „Sikomata“ i „Propulzora“, ističe kako zvuk nije tek pozadinska buka, već esencijalan dio društvenog pitanja. Promjene u ekonomiji – prelazak s proizvodnje na uslužne djelatnosti – donose i drastične promjene u onome što čujemo.

Od tvorničke sirene do kotačića kofera

Jedna od središnjih tema razgovora bila je usporedba zvuka industrije i zvuka turizma. Dok je industrija, poput one u brodogradilištu Uljanik, imala svoje jasno ishodište i specifičan, prepoznatljiv ritam, turizam je kapilaran i sveprisutan.

„Zvuk žamora, zvuk ljetnih cipela koje se taru po asfaltu… Turizam je svugdje i u svako vrijeme,“ pojašnjava Matošević, naglašavajući paradoks u kojem se lokalne zajednice nalaze. S jedne strane, ekonomski ovisimo o broju turista, a s druge strane, lokalno stanovništvo vapi za tišinom koja je ljeti postala luksuz.

Nestanak Uljanika nije bio samo ekonomski i vizualni šok za Pulu, već i akustični. Matošević to opisuje kao gubitak fizičkog dijela grada: „Mi smo se toliko navikli na taj zvuk i na tu vizuru da smo mislili da nikad neće nestati. Ali u trenutku kad je nestao, onda smo shvatili – pa to je bio ogroman dio, da tako kažemo, pa gotovo fizičkog postojanja našega grada. I zato ta neka nova zimska tišina zaista nije prirodna. Ili barem nije prirodna ovim generacijama.“

Upravo ta tišina, odnosno nedostatak metalnog zvuka udaraca bata o čelik i micanja kranova, potaknula je Matoševića i suradnike (braću Sinkauz, Miodraga Gladovića i druge) na umjetničko-istraživački projekt „Sikomat“. Cilj nije bio puko reproduciranje zvukova brodogradilišta, već njihova reinterpretacija i posveta radu koji je desetljećima oblikovao identitet grada.

Jedna zima traje tri zime

Razgovor se dotaknuo i specifičnog ritma života u primorskim gradovima, koji žive u ekstremima između ljetne histerije i zimske letargije. Matošević preferira zimski ritam, smatrajući ga strukturiranijim i pogodnijim za rad, unatoč melankoliji koju nosi.

„Jedna zima traje tri zime. Traje izrazito dugo i to možda ima efekta i na osjećaj protoka vremena. I na tu dosadu, koja ne mora nužno biti loša. Dosada je često i podcijenjeno stanje, ona može biti izrazito kreativan trenutak,“ ističe Matošević, dodajući kako se život u manjim gradovima zimi vraća u okvire koji su logičniji za lokalno stanovništvo, dok ljeto postaje „endless summer“, beskrajan raspust koji često iscrpljuje infrastrukturu koja nije građena za toliku količinu ljudi.

Brod Galeb i antikolonijalni zvuk

Osim Uljanika, Matošević je govorio i o projektu vezanom uz brod Galeb, koji je svoju transformaciju iz talijanskog broda „Ramb III“ (kasnije „Kiebitz“) u Titov „Galeb“ doživio upravo u pulskim suhim dokovima. Umjetnički projekt bavi se rekonstrukcijom zvuka vađenja potopljenog broda iz riječke luke, procesa koji je 1948. snimio redatelj Krešo Golik, ali bez tonskog zapisa pod vodom.

„Taj manjak zvuka u industrijskom filmu je možda ono mjesto na kojem se možeš još i kreativnije izraziti. Upravo zato što je carte blanche, nema ničega, izvoli – riješi problem!“ kaže Matošević. Budući da je brod originalno građen za talijanske kolonijalne potrebe, umjetnički tim mu je kroz glazbu dao „antikolonijalan ton“, koristeći afričke melodije i ritmove kao subverzivni odgovor na njegovu izvornu namjenu.

Izlazak iz akademske kule

Matošević, iako akademski građanin, snažno zagovara izlazak znanosti iz uskih okvira i njezino povezivanje s umjetnošću i širom javnošću. Njegovi projekti, kao i knjige poput one o pulskoj „tapiji“ (stanju dosade i stagnacije), često nailaze na podijeljene reakcije – od oduševljenja do otpora onih koji smatraju da se znanost ne bi trebala baviti trivijalnim ili „niskim“ temama.

„Meni se čini da je bolje govoriti više jezika nego govoriti samo jedan. Naučiti od drugih ljudi o nekim drugim procesima, o načinima gdje oni vide problem, a ti ga možda ne vidiš… Mislim da je to zapravo fantastično,“ zaključuje Matošević.

Razgovarao: Ivan Slijepčević