Glas je najmoćnije oružje koje imamo, a tišina prostor u kojem on dobiva smisao

Od prvih kantautorskih koraka s akustičnom gitarom do titule predvodnice regionalnog eksperimentalnog popa i art-scene, Sara je uvijek birala teži put – onaj koji ne podilazi trendovima, već ih preispituje. U ovotjednom izdanju “Akustičnih razgovora”, Sara Renar otvorila nam je vrata svog zvučnog laboratorija, progovorila o poziciji žene u glazbenoj industriji te objasnila zašto je za nju buka ponekad intimnija od šapta.

Kada Sara Renar uđe u studio, ona sa sobom ne donosi samo pjesme, već koncepte. Njezin pristup glazbi je arhitektonski – što ne čudi s obzirom na njezinu struku – gdje se svaka pjesma gradi kao građevina: od temelja ritma, preko zidova elektronike, do krova koji čini njezin specifičan, eteričan vokal. No, u našem razgovoru, fokus je bio na onom ljudskom, ranjivom elementu koji se krije ispod slojeva sintesajzera.

“Šuti i pjevaj” kao dijagnoza društva

Središnja tema razgovora neminovno je bila vezana uz njezin aktualni rad i snažne poruke koje šalje, posebice kroz pjesmu i projekt “Šuti i pjevaj”. Ono što zvuči kao naredba kojom se ušutkavaju žene, Sara je preokrenula u krik otpora.

“To je rečenica koju je vjerojatno svaka žena u javnom prostoru čula barem jednom, bilo izravno ili između redaka,” istaknula je Sara tijekom emisije, objašnjavajući genezu svojih tekstova. “Od nas se očekuje da budemo dekoracija, da zabavljamo, da budemo ugodne uhu i oku, ali da ne talasamo. ‘Šuti i pjevaj’ je ironičan odgovor na tu poziciju. Za mene, glazba nikada nije bila samo zabava; ona je prostor borbe. Ako ne koristiš mikrofon da kažeš istinu, onda je on samo komad metala.”

Sara je u razgovoru otvoreno govorila o izazovima s kojima se suočavaju glazbenice, od staklenih stropova u industriji do svakodnevnog seksizma, naglašavajući kako je njezina umjetnost neodvojiva od njezina aktivizma. No, pritom ne upada u zamku pamfletizma – njezine pjesme ostaju visoko estetizirana umjetnička djela.

Između akustike i elektronike

Iako je emisija “Akustični razgovori” primarno posvećena ogoljenom zvuku, sa Sarom je nemoguće ne razgovarati o elektronici. Ona je jedna od rijetkih koja “hladne” strojeve, loopere i efekt-pedale koristi na način da zvuče organski. U studiju je demonstrirala kako nastaje njezina glazba – sloj po sloj, glas po glas.

“Ljudi često misle da je elektronika dehumanizirajuća, ali za mene je ona alat slobode,” pojasnila je Renar. “Kada sam sama na bini s looperom, ja sam cijeli orkestar. Mogu biti zbor, mogu biti ritam sekcija, mogu stvoriti buku koja te pregazi ili tišinu koja te zagrli. Taj proces gradnje zvuka uživo je za mene iznimno intiman. Nema matrice koja svira u pozadini, svaka greška se čuje, svaki dah je dio izvedbe. To je rizik, ali u tom riziku leži ljepota.”

Upravo je ta napetost između kontroliranog kaosa i potpune tišine ono što definira njezin zvuk. Sara nas je podsjetila da glazba nije samo ono što čujemo, već i ono što osjećamo u pauzama između nota.

Umjetnost kao proces, ne proizvod

Govoreći o svom kreativnom procesu, Sara je otkrila da pjesme često nastaju iz fragmenta – rečenice, zvuka ulice ili osjećaja nelagode. Nije pobornica hiperprodukcije kojom današnja industrija guši kreativnost. Za nju, album nije kolekcija singlova, već zaokružena misao.

“Danas se glazba konzumira brzo, kao fast food. Skrolaš, poslušaš deset sekundi i ideš dalje. Ja se trudim raditi glazbu koja traži vrijeme, koja traži pažnju,” rekla je Sara, osvrćući se na svoj status na sceni. “Možda to nije najkomercijalniji put, ali je jedini na kojem se osjećam autentično. Ne želim proizvoditi sadržaj, želim stvarati iskustvo. Kada netko dođe na moj koncert ili pusti ploču, želim da uđe u taj svijet i da iz njega izađe barem malo promijenjen.”

Budućnost je u eksperimentu

Pred kraj razgovora, dotaknuli smo se i budućnosti. Sara Renar ne planira stati. Njezini interesi šire se prema kazalištu, performansima i multimedijalnim projektima. Ona je dokaz da se na ovim prostorima može graditi karijera bez kompromisa, vjerujući isključivo vlastitoj intuiciji i publici koja je spremna na izazov.

“Najgore što se umjetniku može dogoditi je da postane predvidljiv, da počne kopirati samog sebe jer zna da to prolazi,” zaključila je Sara. “Ja se bojim sigurnosti. Kad osjetim da sam na sigurnom terenu, znam da je vrijeme da sve srušim i krenem ispočetka.”

Razgovarao: Ivan Slijepčević

Foto: Facebook