Muzika je oružje, uzmi je u ruke

Druga epizoda audio serijala “Borghesia: Nema nade, nema straha”, donosi razgovor s Aldom Ivančićem, glazbenim vizionarom i jednim od osnivača ove legendarne alternativne grupe. Nadovezujući se na priču o pulskim korijenima ljubljanske senzacije, Aldo nas vraća u vrijeme kada je Pula bila nevjerojatno vibrantno i kulturno otvoreno središte.

Aldo se prisjeća zlatnog doba Pule sedamdesetih i osamdesetih, grada s jakom omladinskom scenom, rock koncertima velikih jugoslavenskih, ali i stranih bendova, te tisućama mladih koji su svakodnevno ispunjavali gradske ulice.

“Pula je bila nekad ono fantastično mjesto za živjeti. Mjesto u kojemu smo se obavezno nakon škole i navečer dobili na korzu, na Giardinima. I tada su Giardini bili puni ljudi, to je bilo po par tisuća ljudi na Giardinima. I onda navečer obavezno koncert u Uljaniku, a ako nije bio koncert onda je bio disko, rock disko.”

Poput Zemire, Nevena i Darija, i Aldo je na kraju pulsku višu ekonomsku školu zamijenio studijem u Ljubljani, privučen tamošnjom progresivnom klimom oko Radija Študent i omladinskom scenom. U Ljubljani su prvo pokrenuli kazališnu trupu FV 112/15, no Aldo, strastveni kolekcionar ploča i DJ, ubrzo se s Darijem Seravalom okreće isključivo glazbi. Prijelomni trenutak za kultni elektronski zvuk Borghesije dogodio se nakon što se prva, peteročlana postava benda osula, a ostala su samo njih dvojica.

“Tada je počela ta revolucija s elektronikom. S obzirom da smo ostali samo dvojica, ja sam odlučio da prodam bubnjeve. Otišao sam ponovo u London i u Londonu sam kupio ritam mašinu. I tako je počela ta naša avantura s elektronskim instrumentima.”

Borghesia je od samih početaka bila duboko politički angažirana, shvaćajući umjetnost i scenu kao platformu za preispitivanje sustava i društvenih normi. Oštro odbacujući nekadašnje medijske optužbe za fašizam, Aldo ističe kako su oni uvijek bili izraziti antifašisti koji su propitivali sve režime.

“Jedan od razloga je ta moja fascinacija s Brechtom, koji je rekao knjiga je oružje, uzmi je u ruke. Znači, muzika je oružje, uzmi je u ruke. Činilo mi se uvijek jako važnim da glazbenik iskoristi tu svoju poziciju, da u biti, ako je već na stage-u, da nešto i kaže. Naša druga ploča, ‘Njihovi zakoni naši životi’, bila je posvećena ukidanju verbalnog delikta, prvom gay pokretu u Jugoslaviji, prvom feminističkom pokretu i prvom pacifističkom pokretu u Jugoslaviji.”

Ekipa oko ŠKUC Foruma stalno je testirala granice tolerancije, idući uvijek korak dalje od onoga što je društvo dopuštalo. Aldo se prisjeća kako su organizirali prvo javno prikazivanje hardcore porno filma “Deep Throat” u bivšoj državi s redovima dugim stotinama metara, kao i prvi gay disco, koristeći šok kao legitiman alat subverzije.

Na kraju razgovora, Aldo, koji je svojevremeno diplomirao iz turističke propagande, osvrće se na današnju Pulu. Grad koji je nekad spajao industriju, vojsku i turizam, danas vidi kao mjesto zarobljeno u stagnaciji.

“Ta nesretna obala za koju ja ne kužim da u tih 50 godina nisu ništa napravili praktično. Odeš u Novigrad, Rovinj, Poreč… cvijeta mjesto. Pula je valjda jedini grad na Mediteranu koji nema rive. The best mjesto u Puli, ako kažem nadam se da ljudi neće početi masovno dolaziti, mi je Bunarina. Svaki put kad dođem u Pulu idem na Bunarinu, to mi se čini tako neki fellinijevski kutak u Puli.”

Poslušajte drugu epizodu