Glazba se događa onog trenutka kada prestaneš svirati note i počneš slušati prostor

U najnovijem izdanju emisije “Akustični razgovori” ugostili smo jednog od najistaknutijih i najsvestranijih gitarista mlađe generacije na domaćoj sceni – Luku Ćapetu. Poznat po svom radu s kantautoricom Mary May, bendom Doringo, ali i brojnim jazz i eksperimentalnim projektima, Ćapeta je u intimnoj atmosferi radijskog etera ogolio svoj pristup instrumentu, otkrio filozofiju koja stoji iza njegova zvuka i podijelio razmišljanja o važnosti tišine u glazbi.

Kada se spomene ime Luke Ćapete, prva asocijacija obično nije virtuozna brzina, već tekstura. On je glazbenik koji gitaru ne tretira samo kao harmonijski ili melodijski instrument, već kao sredstvo za stvaranje pejzaža. U razgovoru koji je više nalikovao meditaciji o zvuku nego klasičnom intervjuu, Luka nas je proveo kroz svoje formtivne godine i trenutak kada je shvatio da glazba nije natjecanje, već razgovor.

“Dugo mi je trebalo da shvatim da instrument nije prepreka koju treba savladati, već produžetak tijela i misli,” istaknuo je Ćapeta na samom početku emisije, osvrćući se na svoje početke. “Kao mlađi, često upadneš u zamku dokazivanja, želiš odsvirati sve što znaš u jednoj minuti. Danas, kad uzmem gitaru u ruke, prvo tražim ton. Tražim onu jednu notu koja će rezonirati s trenutkom u kojem se nalazim. Ponekad je ta jedna nota vrednija od stotinu drugih.”

Od jazza do eksperimentale: Brisanje granica

Luka se u emisiji dotaknuo i svoje žanrovske neuhvatljivosti. Iako ga se često svrstava u jazz ladice zbog njegove tehničke potkovanosti i sklonosti improvizaciji, njegov rad s bendom Doringo (koji spaja progresivni rock i world music) ili atmosferične dionice kod Mary May, pokazuju širinu njegova interesa. Za njega, žanrovi su samo smjernice, a ne pravila.

“Improvizacija je za mene ključna, ali ne u smislu da samo ‘vrtim’ skale,” objašnjava Luka. “Improvizacija je stanje uma. To je spremnost da pogriješiš i da tu grešku pretvoriš u novi smjer. Kad sviram akustično, sve je ogoljeno. Nema pedala iza kojih se možeš sakriti, nema pojačala koja će zamaskirati nesigurnost. Tu si samo ti, drvo i žica. I tu se najbolje čuje jesi li iskren ili samo odrađuješ posao.”

Poseban dio razgovora posvećen je upravo tom “akustičnom” aspektu, koji je i lajtmotiv naše emisije. Ćapeta je demonstrirao kako akustična gitara u njegovim rukama može zvučati orkestralno, koristeći perkusivne tehnike i neobične štimove, ali i kako zna utihnuti kada pjesma to traži.

Slušanje kao najvažnija vještina

Govoreći o suradnji s drugim glazbenicima, Luka je naglasio da je za njega najvažnija vještina koju glazbenik može razviti – slušanje. Bilo da se radi o velikom bendu ili duetu, kemija nastaje onda kada ego ustupi mjesto kolektivnom zvuku.

“Svirati s nekim poput Mary May naučilo me puno o tome kako pratiti vokal, kako disati s pjevačem. Gitara tu ne smije smetati, ona mora biti tepih, podrška, ili ponekad kontrapunkt koji će naglasiti emociju teksta,” rekao je Ćapeta. “Najljepši trenuci u glazbi dogode se kad svi u prostoriji prestanu razmišljati o tome što će sljedeće odsvirati i jednostavno počnu slušati jedni druge. Tada nastaje magija, tada glazba postaje veća od zbroja ljudi koji je izvode.”

Budućnost zvuka

Pred kraj emisije, Luka se osvrnuo i na buduće projekte. Iako je stalno aktivan na više frontova, otkrio je da ga sve više privlači istraživanje tišine i minimalizma. U svijetu koji je pretrpan informacijama i bukom, glazba koja nudi prostor za predah postaje sve potrebnija.

“Volio bih snimiti album koji bi bio zvučna slika jednog dana. Nešto što nije nametljivo, što ne traži pažnju agresivno, ali te uvlači u svoj svijet ako mu dopustiš,” zaključio je Luka.

Razgovarao: Ivan Slijepčević

Foto: Igor Dražić