Borba za svoj komadić slobode

Prva epizoda audio serijala “Borghesia: Nema nade, nema straha”, donosi razgovar sa Zemirom Alajbegović Pečovnik o počecima jedne od najznačajnijih multimedijalnih skupina bivše Jugoslavije. Iako se Borghesia povijesno veže uz Ljubljanu, njezinu su izvornu jezgru činili Aldo Ivančić, Dario Seraval, Neven Korda i Zemira Alajbegović – četvero umjetnika koji su se iz rodne Pule preselili u slovenski glavni grad radi studija.

Zemira se u razgovoru prisjeća djetinjstva u Dobrilinoj ulici, s pogledom na Uljanikove dizalice koje su joj definirale horizont. Ipak, unatoč zajedničkom porijeklu, Borghesia se u Puli nikada ne bi dogodila. Pula je bila grad “posthipijevske scene”, klupskih večeri u Uljaniku koje su uvijek završavale uz Riders on the Storm i ljetnih mjeseci koji bi u rujnu utihnuli uz prve kiše.

“Ta jezgra Borghesije, nas četvero, svi smo iz Pule. Ali ja mislim da se u Puli nikad ne bismo sreli na ovakav način i da nikad ne bi nastala Borghesia da nismo došli u Ljubljanu. Ljubljana je osamdesetih imala tu neku posebnu atmosferu u kojoj smo mi nastali, u tom prepletu ljubljanske alter scene i specifičnog političkog trenutka.“

Odlazak na studij u Ljubljanu bio je prirodan put za mnoge Istrijane, no za ovu četvorku on je značio ulazak u prostor apsolutne kreativne slobode. Tamo su, u podrumu četvrtog bloka studentskog naselja, preuzeli kultni Disko FV i udarili temelje nečemu što će nadrasti sve lokalne okvire.

Prije nego što je Borghesia postala glazbeni entitet, postojala je kazališna trupa FV 112/15. Naziv su pronašli nasumičnim listanjem rječnika Franca Verbica, a njihov rad bio je duboko ukorijenjen u estetici ruske avangarde. Zemira objašnjava kako su u to vrijeme ozbiljno shvaćali socijalističku ideju angažirane umjetnosti, koristeći je kao platformu za kritiku samog sustava.

“Mi smo ozbiljno uzeli socijalizam u neku ruku, iako smo ga kritizirali. Vjerovali smo da treba raditi stvari za ljude, stvari koje mogu promijeniti način razmišljanja i doprinijeti boljem društvu. To je bila ta aktivistička nota koja se vukla iz ruske avangarde – koja je bila naš najveći utjecaj. Da nije bilo nje, sve bi bilo drugačije.“

Borghesia je u svojim počecima bila multimedijalni projekt u pravom smislu te riječi. Dok su Aldo i Dario eksperimentirali s elektronikom i ritmovima, Zemira i Neven su stvarali vizualni identitet koji je uključivao video projekcije i dijapozitive, tehnologiju koja je tada bila u povojima, ali je njihovim nastupima davala auru futurizma i provokacije. Za Zemiru, Borghesia je bila “samo jedan od projekata” unutar šireg FV kolektiva, neraskidivo vezana uz rad disko kluba i kazališne eksperimente.

Ljubljanska scena osamdesetih nije bila samo mjesto zabave; bila je to zona stalne borbe s cenzurom i birokracijom. Zemira se prisjeća nastupa u Cankarjevom domu, “hramu kulture”, gdje su se suočavali s pokušajima zabrane, ali i nevjerojatne solidarnosti tadašnje inteligencije i teoretičara poput Slavoja Žižeka i Rastka Močnika.

“Bili smo povezani, bili smo tu jedni za druge. Kad su nas izbacili iz podruma u studentskom naselju, cijela Slovenija je stala uz nas. Bio je taj veliki simpozij gdje su teoretičari objašnjavali zašto je ta scena bitna. Nisi bio sam u toj borbi za svoj komadić slobode.“

Danas, s odmakom od četiri desetljeća, Zemira s nostalgijom, ali i kritičkim odmakom, gleda na svoj rodni grad. Pula njezine mladosti bila je grad kina, Beograda, Istre, Zagreba, i grad koji je zimi imao dušu. Današnja Pula, kao i ostatak obale, bori se s “monstrumom turizma” koji proždire autentičnost.

“Voliš Pulu jer poznaš svaki kamen, ali danas mi je koji put milo kad vidim kako je oronula. Sve se zida i betonira, a osnova ostaje brižna. Taj turizam je nastao iz naše plemenite želje da putujemo, a pretvorio se u monstruma koji uništava planet, samo što to nitko ne govori jer se ne može zaustaviti. Ipak, zimi je najljepše. Tada osjetiš onaj stari mir.“

Poslušajte prvu epizodu